"Svi smo mi ovdje isti!" izjavio je tip, koji je s nama ostalima dijelio prostorije azil-centra te daleke 1994. godine.
Pogledala sam ga sa neodobravanjem. Bio je to muskarac cetrdesetih godina, od onih tipova koji stalno nesto "njuskaju" okolo, namjesteno se smijese (kad je to potrebno), a podvuku rep cim se situacija malo zaostri ili treba iznijeti argumente.
Zvali su ga, ne bez razloga, "muska hinja", "ljigavac" i sl. Drugim rijecima, izazivao je sazaljenje i podsmijeh - bar kod onih, koji su bili iznad njega. Oni slicni njemu su ga podsticali i branili, jer je na neki nacin "predsjedavao" njihovom sortom.

U to vrijeme smo vec oko godinu i pol zivjeli kao izbjeglice u nekoliko radnickih baraka, podignutih na brzinu na periferiji jednog manjeg naselja u vjetrovitoj i prohladnoj Skandinaviji. Dobili smo odjevne predmete, ako su nekom bili potrebni, a svake sedmice i novcani iznos za pokrivanje osnovnih prehrambenih i kozmetickih potreba, kao i transporta do obliznjeg grada.
Vjerujem, da se izjava gorepomenutog zasnivala upravo na toj cinjenici. Gledano "izvana" - svi smo raspolagali istom sumom novca i bili odjeveni u istom cudnom "modnom trendu" - nesto nalik mjesavini nasih "domacih" krpica i ovih, sto smo dobili od "nove drzave". Ali, tu se sva "ISTOST" i zavrsavala!

To mom bucnom zemljaku, na zalost, nije bilo jasno. Naprotiv, iscerio se samozadovoljno, pa jos jednom dodao: "Da, da...Svi smo mi pod ovom zastavom isti" (misleci na zastavu Crvenog krsta, sto se vijorila iznad naseg centra poput nekog "upozorenja" - kao da se radilo o karantenu, gdje su bili "oni neki...drugaciji".)
Istina, bili smo izolovani. Nekih 10-ak "domacina" ove zemlje se smjenjivalo u radu s nama. Poznavao nas je i personal obliznje trgovine mjesovitom robom. Za ostatak zemlje mogli smo i da ne postojimo. Povremeno bi "izvukli" nekog od nas u svojim "dosijeima", koji su lezali u glavnom gradu, i obavijestavali nas o sporom procesu mogucnosti dobijanja boravisne dozvole. Ostale dane bi nas ostavljali da se "zabavljamo sami o sebi".

Ne poricem veliku vjerovatnocu da je "zemljak" ovom izjavom htio "na brzinu" da izbrise svoj kompleks manje vrijednosti - svrstavajuci nas u isti "tor". Smatrao je da boravak u istim prilikama i pod istim uslovima automatski i sve "ucesnike" stavlja pod istu kapu i na isti nivo. Samo, "malo" se preracunao!
Bilo bi to tacno da nije postojala jedna snazna cinjenica, koju je "slucajno" zanemario. Povrsan, kao sto je bio, tako nekako je i gledao na stvari - povrsno i samo izvana. Tako mu je promaklo ono najvaznije: jer, pokrije li prasina dragi kamen i obican sivi kamencic - ne znaci da su te dve stvari iste. Niti da se tu samo radi o vidljivom sloju prasine!
Tako se i ispod naseg, prividno istog, vanjskog "ruha" sakrivala poprilicno jasna i velika razlicitost.

Svi smo mi sa sobom ponijeli sve prethodne godine, u kojima smo (ili nismo) nesto cinili i ulagali u sebe...ponesto postigli i naucili, obogatili svoj unutrasnji svijet, prosirili vidike, stekli neko znanje, kulturu i moralne (slobodno odabrane) odrednice. Na neke od nas su dozivljaji i sam zivot utisnuli odredjene pecate, oformili nas, dok su preko drugih jednostavno presli i kliznuli ne "dotaknuvsi" njihovo bice, ostavljajuci ih pomalo "nedorecene". Ne zelim reci da su neki od nas zato bolji od ostalih, ali ovi posljednji kao da su kroz zivot prosli "zavezanih ociju" - ne upijajuci gotovo nista od njegovog bogatstva. Tako "slijepe" si ih mogao provesti svijetom i vratiti na pocetno mjesto, a da sa sobom (ni u sebi) ne bi donijeli nista novo, ni bolje od onog sto su na pocetku bili.

Ali, interesantno, da im od svih osjetila i sposobnosti, jedino glasne zice nisu zakrzljale. Kada je trebalo na novom, stranom jeziku pisati molbe u vezi spajanja familije - sto oni nikako nisu mogli, ni htjeli da se potrude, a ni bili u stanju - dolazili bi kod onih nekih, koji su mogli. Gotovo uvrijedjenim i prkosnim (ali i poluljutim) tonom su nalazili 101 razlog zasto sami nisu u stanju da to ucine. Kada je trebalo cistiti zajednicke prostorije (kao npr. tus-kabine, kuhinje i WC-e) opet visoko brundanje, gundjanje i odbijanje. A sami su upravo bili ti, koji su iz nemara, nekulture i losih higijenskih navika ostavljali popisane podove u WC-kabinama, jer ih niko nije naucio (niti su se "dosjetili") da se mlaz urina treba usmjeriti u dovoljno siroki otvor WC-a, a ne prskati okolo po sjedalu i podu. O nekoristenju WC-cetke nakon velike nuzde da i ne govorim.

Ali, prvi su skupili potrebnu lovu za kupovinu mobilnog telefona, pa se sa jednog kraja glavne ulice "planinarskim o-hoooooj" drali na drugi kraj - gdje su ih i domacini, a jos vise mi ostali "zemljaci" zabezeknuto i posramljeno gledali, vjerovatno misleci isto - kako su se dovoljno dobro culi i BEZ telefona.
Na drugoj strani su se mogle vidjeti njihove "gospodje" strogo obucene u imitacije bundica, sa tasnicama "Dolce & Gabbana", besprijekorno nanesenog jarkog crvenog ruza na oivicene usne, kako izlaze iz pomalo istrosenog sportskog modela auta i uz socne psovke nogom sutaju vrata pomenutog vozila, nabadajuci dalje na stiklicama, boreci se odrzati ravnotezu, zapinjuci i parajuci beton pod svojim "neposlusnim" cipelicama.

Da se razumijemo - nemama ama BAS NISTA protiv da se i oni, koji to nisu naucili, "ponove" za dugo zeljene stvari. Ali, "brate rodjeni", nije fora u imanju i pribavljanju, vec mnogo vise u nacinu na koji to "nosis", kako i da li ti to pristaje. To se, drugim rijecima, zove STIL ili UKUS. Njih ne mozes kupiti. Njih stices, kao i znanje, kulturu i neki svoj nivo. To se ne moze samo odglumiti, "nabacati" i "pronijeti okolo".
Ili ih imas, ili ne! Ili si to stekao kroz zivot (ulaganjem, tradom i trudom, a pomalo i naslijedjem) ili nisi.

Ja, mozda, nemam (iz protesta i inata) ni mobilni, ni Versace krpice, kao ni Dolce & Gabbana tasnice za razne prilike, ali se, opet nekako, vise uklapam u ovo okruzenje i dobijam neko priznanje za mnoge stvari, koje ti "zemljace" ne razumijes. Duris se i dalje, gundjas i psujes, pokusavajuci da nas posto-poto strpas pod "ISTI". Ali te cinjenice pobijaju, i zato se, ne razumijevajuci sta ti to (???) jos fali, jos glasnije busas u grudi.....

Medjutim, tvoja ocigledna ljutnja i zajapureno lice, svaki put kad istices da "smo svi isti" - samo pokazuje da cak ni samog sebe nisi uspio ubijediti u tu tvrdnju.
Najvjerovatnije sa (velikim) razlogom!
Toliko o "ISTOSTI"!!!!