......Nadimci su zajebana stvar. U vecini slucajeva nastaju rano, za školskih dana i prate svog gospodara kroz cijeli život i idu cak toliko daleko da neki nadžive svog nosioca, pa se, zasluženo ili ne, nadju i na nadgrobnim plocama. Mnogi nadimci vremenom izgube svoj “krsni list”, pa se niko ni ne sjeca ko je krstitelj i kako je sve u stvari pocelo i zbog cega je neko zaslužio baš taj i taj “nickname”. To ipak nije slucaj sa Togom, jer se porijeklo ovog nadimka dobrano zna.

.......Znati sve zastave Svijeta i pri tome imati 4 godine bilo je nešto što se nije cesto sretalo po velikim gradovima, a kamoli tamo negdje po nekim bosanskim gudurama. Mali je nepogrešivo pogadjao zastave bez da i jednu pogriješi, a lokalni gelipteri su uporno ispitivali i pokušavali da nadju neku što mali nece znat’, birali su oni zemlje za koje ni sami nisu culi, cije ime nisu znali ni procitati, ne znajuci da trik nije u tome. Mali je redao zemlje: Obala Slonovace, Trinidad i Tobago, Djevicanska Ostrva…Tanzanija…Togo...Ovu zadnju je izgovarao nekako na sebi svojstven nacin i malo-pomalo tako ga na kraju i prozvaše.

......U zemlji gdje je sve težilo nekoj ravnopravnosti i jednakosti dešavali su se, s vremena na vrijeme, tako neki “ispadi” u kojima bi neko, ‘nako iz cista mira i nicim izazvan od okoline, poceo da se (da upotrijebim vokabular onog vremena) “konjira” i da radi nešto što bi narod rek’o - mimo svijeta. I gledano iz ove perspektive može se primjetiti da se naš Togo maksimalno konjirao.

......Togo nije znao da dribla, nije imao jak šut, nije znao kako da stoji na golu i nije mogao da bez ikakvog povoda (u žaru borbe) oplete nekog po nogama. Ukratko, Togo nije bio rodjen da barata sa bubamarom i tako umjesto da on šuta loptu, lopta je šutnula njega na zacelje društvene hijerarhije. Medju rajom pred zgradama proglašen je… pickicom. Svaki njegov izlazak i pokušaj da se nametne završavao bi fijaskom. Što bi više pokušavao, tonuo bi sve dublje. Nije znao odgovor na pitanja koja su bila (u to doba) od vitalnog društvenog znacaja. Nije znao ko je lijevo krilo Dinama, nije znao nabrojati half liniju Partizana, koliko Zvezda ima titula i kako se zove Hajdukov stadion. Najvecu pizdariju napravio je kad je za rek’o da se Pele punim imenom zove Huan Antonio. Poslije toga su ga zajebavali i oni najmladji. Proklinjo je predsjednika olimpijskog komiteta godinama poslije toga. Jedno vrijeme se i trudio da uci sva ta imena, cak je jednom zadivio i one najtvrdokornije kad je bez greske i pauze u hipu izdiktirao : “Vlak, Bracun, Z.Cvetkovic, Hadžic, Zajec, Bogdan, Deveric, Cerin, Kranjcar, Mlinaric, B. Cvetkovic.” Kao slag na kraju je spomenuo Brucica i Dumbovica pride. Ali ubrzo je uvidio svu besmislenost tog poznavanja nekih imena koja nemaju nikakvog znacaja i uticaja na njegov adolescentski život.

......Okrenuo se sebi samom. Slušao je muziku, volio je novi val, Džonija, Milana, Rundeka. Citao je mnogo…Kundera, Hese, Meša, Pekic, Kiš…Gutao je pjesnike…Majakovski, Ujevic, Miljkovic. Znao je (poput, nekoc zastave) tonu stihova naizust. Pisao je i svoje stihove, ali je unaprijed znao da ce oni zauvjek ostati vidjeni samo njegovim sopstvenim ocima. Zanimao se za istocnjacku filozofiju. Taoizam mu je bio posebno drag. Bliska mu je bila ta ideja života u saradnji sa prirodom. Spomenuti nekom ispred zgrada nešto od gore nabrojanog bilo bi ravno samoubistvu. Raja se kunila u Bregu, Corbu, Ziju, Dinu Merlina. Brena im je bila domaca varijanta Eni Lenoks , a Šaban “naš” Dilan. Sportske novosti i sastavi timova su se “mantrali” svakodnevno. Komadant Mark, Blek Stena, Zagor bili su klasici koji se nisu ispuštali iz ruku. Najvece filozofsko pitanje tih dana bilo je koji ce sastav “Svabo” suprostaviti Luksemburgu. Dalje od toga se nije ni išlo niti moglo.

......Negdje oko svega toga desila se i 1980 godina. Tito je odlucio da napusti Svijet i sva raja je plakala i urlala za njim. Togo je isto plak’o te godine. Kad su ubili Lenona. Nisu se suze (prosute za voljenim voždom) pošteno ni osušile na licima ožalošcenih, a vec su ga poceli psovati na sav glas. Togo nikad nije opsov’o Džona. Puštao je kosu i zole. Nabavio je negdje neki sako i nosio ga neprestano…do jednom. Uhvatili su ga, odveli u park i ošišali. Malo su ga i izbubali uz izjavu da : “ Ovdje nema džigerisanja….jes’ cuo ti… biltis ?”

.....Kasniji izlasci u kafice još više su produbili jaz izmedju Toga i njegove generacije. Dok su raja ispijali “rogonje” i pili štokove na metre, on je picio fruktal i gledao kako razularena masa urlice sve se nešto busajuci i zaklinjuci se u Jugu Jugicu. Gledao je kako se gradske guskice podaju rumenim lokalnim fudbalskim velicinama, koji se, jadni, onako obuceni u nebrušeni teksas (Levis iz Pazara) i karirane košulje trude da otpjevaju i uhvate ritam nekog refrena koji porucuje da se nece stado naci ako se ne nauci urlati.

......Jednom je skupio hrabrost, prisao jednoj djevojci i poceo da izgovara Tinove stihove onako lijepo sa Radetovom dikcijom, ali se ona samo nasmijala, pogledala ga onako k’o ludjaka i otrcala. Sutradan ga je citav grad podjebavao recitujuci mu cim bi ga ugledali :" Kako je teško biti mlad, a biti star…."

......Dugo mu je trebalo da shvati osnovni smisao i nacin bitisanja u malom bosanskom gradicu; da konacno shvati da je u njegovom gradu - SRAMOTA BITI PAMETAN !!! Pitao se koliko ih ima da misle poput njega. Znao je još par momaka koji su cašcavani sa najgorim epitetima. Bilo je dovoljno da samo neko prošeta sa psetom po gradu, da se neko podje baviti džogingom, da napiše kakav stih i procita ga prvom prilikom. Sve je to vodilo etiketiranju najniže vrste. Ljudi su u sekundi postajali ludjaci i bolesnici. Oni koji su prebacivali loptom preko škole bivali su genijalci. Togo i njemu slicni su bili idioti i kreteni. Najgore od svega što ni stariji nisu zaostajali u maltretiranju i društvenom anatemisanju svega što je odstupalo od (po njihovim aršinima) normalnog. Nekoliko puta je cuo kako mu dušebrižne komšije i rodbina nagovaraju roditelje da “malog odvedu malo na posmatranje”. Duboko ga je to u isto vrijeme i zbunjivalo i pogadjalo. Cesto je mislio da se zakljuca u svoju sobu i da ne izlazi, poput one mentalno zaostale djece koje roditelji, od stida, ne izvode medju svijet. Zašto je tako ? Zar su ta mala bolesna stvorenja kriva za svoju sudbinu ? Pitao se kakvi su to roditelji kojima je bitniji “vox komsiluka” od njihovog vlastitog djeteta ?

.....U ratu nije ucestvovao. Otišao je prije nego što je zapucalo. Prvi put je možda i opravdao ulogu pickice. Kao i mnogo puta do tada prepustio je teren virtouzima, a ovi su se baš potrudili da opravdaju ocekivanja i pokažu sve svoje umijece. Oni koji su preživjeli utakmicu su sada razasuti po Svijetu. Zbunjeni su i uplašeni. Svojim domacinima po stranim zemljama postavljaju pitanja kojima su izludjivali njega sve u nadi da ce to opet upaliti. A domacini ih gledaju nekako cudno, cak se i nasmiju tim smiješnim pitanjima, pa odu. A ovi se u cudu pitaju šta ih je to snašlo i gdje to dodjoše. Pitaju se kakav je to narod….nema duše…ne zanima ih ko ce istrcati u nedjelju za Geteborg, koliko je bilo gledalaca juce na Parku Princeva, ko je dobio žuti u Ajaksu…Pitaju se kako ovi domacini ne locu po kafanama, kako ne znaju ko je Komadant Mark i Brena –nacionale. Proklinju sve u državi u kojoj žive, al’ ne mrdaju iz nje. Kažu nema meraka…nešto im sve prazno….nema im luckastog zemljaka da im podigne rejting i slatki osjecaj superiornosti. Oplakuju svoju sudbinu po zavicajnim forumima i stranicama, žaleci za prošlošcu, kad su onako superiorno znali odgovore na sva krucijalna pitanja, a ovdje su tako sjebani jer svi se ponašaju nekako cudno….maltene k’o Togo.

.....A Togo ? Togo je izlaskom iz Bosne našao sebe. Postao je cijenjen u svojoj branši. Neke radne kolege cak idu tako daleko da porede njegove sposobnosti sa genijalnošcu. Pri samom dolasku u tudjinu, na ljekarskom pregledu, doktori su mu dijagnosticirali blaži oblik autizma, koji se najviše ispoljavao u socijalnom životu, odnosima sa drugim osobama i okolinom. Negdje je procitao da se to i dešava veoma inteligentnim osobama, da ih, s jedne strane, priroda (ili Bog ?) zakine da bi ih s druge strane bogato nagradila u nekom drugom polju. Društvena sfera je bila Togova “ahilova peta”, ali su mu doktori ( puni optimizma zbog njegove prirodne inteligencije) rekli da ce uz terapije i vježbe savladati i tu stepenicu, da ce biti društven – ma šta to znacilo na pocetku ovog 21 vijeka.