nalaze pos’o po vec uhodanoj semi. Kako ko se zaposli i malo omirise atmosferu, odmah krene dovlaciti tetke, strine, rodjake i ostale clanove kako uze tako i sire familije. Kad pozaposljava i zbrine sve one koji se mogu nazvati rodom na red dolaze zemljaci..
Kad brojka nasih bosanaca postane blago receno zavidna, tada Amerikanci posezu za jedinim mogucim rjesenjem; biraju jednog od radnika za supervisor-a sa skrivenom porukom evo ti tvoji pa se ti jebi s njima. Taj odabrani obicno je osoba koja najbolje lomi jezik ili najbolje glumi da ga razumije, ili rintaci za trojicu.
U prva dva slucaja supervisor ima i ulogu prevodioca i tako sve ostaje u okviru firme. Ako pak supervisor nije vican najnovijem maternjem jezikom, tada se u pomoc zove prevodilac.
Krusko je poslije konstraksn firme pres’o u Ice Breaker Company. Nije Krusko volio te komplikovane nazive pa je na pitanje gdje radi, poput ostalih nasih zemljaka jednostavno odgovarao – U zvakama. Naime firma u kojoj su radili je proizvodila zvake. Isto tako neki nasi su radili u “Sirevima” , “Mindjusama” , “Roletnama” ili “Carapama” . Jebiga, lakse je tako, a svi nasi odma razumiju.
Naravno da je Krusko tu bio supervisor. Ruku na srce vuko je ko bivo. Poslije konstraksn zvake su mu bile “Pis of Kejk” kako bi on cesto govorio. Nekad je Krusko znao ubosti neku frazu al’ u globalu znanje jezika mu je bilo poprilicno tanko. Nikad on knjigu nije gonjo. Cak se u njegovom selu vjerovala da se citajuci moze malo I skrenuti. No sta je tu je.
Jednog dana, taman negdje pred Bozic, ispred firme gdje je radio Krusko, pojavio se simpatican mladic od svojih, pa recimo nesto vise od dvadesetak godina. Bio je to prevodilac. Raja ga je zvala Bono. Vazda je nosio crni kozni prsluk I furo je dugu kosu.
Momak je tvrdio da je Sarajlija. Cesto bi se, kad malo popije, zajebav’o da su njegovi stara sarajevska obitelj koja je 71’ doselila u rajvosa. Stari, kaze, dobio prekomandu. Znao bi on tada svasta pricati. Covjek je tvrdio da su svi u njegovom komsiluku mislili da se onaj slavni glumac-plesac u stvari zove Dzontra Volta. Sta ces ljudi nadrealisti bili…
Odveli su naseg Bonu odma u upravu kod “guzonja”. Svi nasi su Bonu vidjeli ali su se pravili da nisu. Svi su kao radili svoj pos’o, stancali one zvake ko mameni, I mislili u sebi sto je Bono dos’o. A onda su se skazaljke poklopile I nastupila je pauza. Neko izvadio po pileta, neko salame podriguse, a neko ko pravi amerikanac hamburger. Sute svi. Zatisje….
A onda je neko primjetio Bonu I dva sefa kako se priblizavaju dugackim hodnikom.
"Sto se Bono nako zacrvenio", upita mali pindo.
"Mora da se prekvarco", odgovori ko za sebe i ne izazva nikakvu reakciju prisutnih. A cesto je znao provalit da se raja valjala od smijeha.
Udje Bono s ona dva sefa I stade na sred prirucne kuhinje. Gleda on njih, gledaju oni njega tako oko pola minuta. Najzad Bono upita. "Ljudi znate li vi sto sam ja ovdje dosao?"
Tisina. Cute svi. Al’ neda vrag onom malom pindi pa upita:
“Jel povisica?”
Nakon te proste, upitne recenice sve prisutne radnike ko da sunce obasja. Osmijesi se razvukose od uva do uva. Bilo je uzitak gledati te sretne ljude tog predbozicnog predvecerja.
"Ma kakva …….povisica", rece Bono. "Ljudi mene je stid, ne znam kako bih vam rek’o. Mene su ova gospoda zamolila da vam kazem da se malo cesce tusirate, da ne jedete jela sa jakim mirisom, to valjda misle da se ne jede luk prije posla, I da generalno malo vise paznje posvetite svojoj licnoj higijeni. Eto toliko.."
Nastade prava zbunjoza. Niko nista ne progovara I svi pogledavaju u Krusku ko vele on je supervisor on ce vec nesto… Osjeca Krusko poglede I zna sta mu je cinit al’ nikako da se smisli sta da kaze. Na posljetku se dosjeti i rece sav onako ponosan:
“ Sta cu se ja lickat I sredjivat, pa ne mislim se opet zenit”.
Posalji svoj komentar za ovu pricu na otojczazdrlamauna@yahoo.com