Sjedila je sama u sobi. Sin i snaha su bili na poslu, unuci u skoli. Tako joj je, u neumoljivoj samoci i tisini, prolazio svaki ubogi “radni” dan. Vikendima je, doduse, bilo malo bolje, mada bi tada, usljed sve te iznenadne dinamike, obicno vladala prava furtutma izazvana neprikidnim kupovinama po trgovinama, vjecnom galamom i svadjom po kuci. Ili bi sin laj’o na zenu, ili bi zena siktala na sina, ili bi oboje, udruzenim snagama, naizmjenicno, istresali svoje frustracije na djeci, koja su opet sama po sebi, poput svojih americkih vrsnjaka, bila razmazena do krajnjih granica. Jedino su nju, ruku na srce, stedili od svega toga i pazili su da je ne uvlace u taj“zacarani krug” kol’ko god je to bilo u njihovoj moci. Nije joj, ni materijalno gledano, nista falilo. Sin i snaha ( vise ona nego on) su pazili da ima svega. Svaki mjesec bi joj kupovali il’ kosulju, il’ kakvu lijepu bluzu, papuce, bilo sta…

Niko joj nije nikad nista prigovarao, pustili su je da (od)zivi “svoj” zivot i da ga kroji onako kako ga ona zamisli, ali nju to nije zadovoljavalo, nego naprotiv, jos vise ju je pogadjalo i ljutilo. K’o da su - mislila je - digli ‘nako ruke od mene i cekaju da podjem za djedom kako to red nalaze i Bog zapovjeda.

Od kako joj je muz umro, nije pronalazila svoj mir, zivot je postao poprilicno monoton i tezak. Nikog da porazgovara, da se izjada, da se izgalami, posvadja. Prije je imala njega, pa su njih dvoje, makar i sutili po nekoliko dana, bili dovoljni jedno drugome. Nakon toliko godina zajednickog zivota znali su se u dusu. Odlezeci zauvjek on je sebicno (tako je osjecala) odnio taj njihov dio sa sobom. Ona je ostala - nevino osudjena da ostatak zivota provede sama. Pitala se cesto ko je tu izvukao deblji kraj.

Upalila je televiziju. Mjenjala je kanale, svih sedamdeset i kusur, znajuci unaprijed da nece naci nista sto bi zaokupilo njenu paznju na makar desetak minuta. Bila su dva meksicka programa koje je nekako najcesce gledala. Njihove serije su je podsjecale na one “nase”. Sin joj se nedavno malo podsmjehnuo oko toga govoreci joj kao kud bas od svih ovih ti nadje bas meksicke. Ona mu je uzvratila da je njoj svejedno kojim se jezikom prica. Engleski ili spanjolski, njoj posve isto. Cak je pocela uvjeravati samu sebe (normalno, to nije rekla ni sinu ni snahi) da, ako se dobro skoncentrise, moze dosta toga i razumjeti iz tih srceparajucih meksickih sapunica.

Nekad bi popila kafu. Nema s kim. Ovo dvoje kupuju kafu u nekim kartonskim casama. Srcu iz tih casa kafu na slamcice. Pravdaju se da nemaju vremena da divane satima k’o prije. Ona nije nikad probalo “to” iz kartonskih casa. Jedva se navikla na ovu “filterusu”. Napravi ona sebi 2-3 solje, pa to cijedi satima dok se kafa ne o’ladi. Secer sipa kasicicom. Sin i snaha ne kupuju kocku, a ona nece da ih pita, kad vec ne mogu sami da se sjete. Eto, nekad bi pogledala u fildzan, onako k’o zbog neke nostalgije, al’ ne moze. Ove kafe ne ostavljaju nikakav talog . Sve se pije do posljednje kapi ovdje “na zapadu”.

Prije je i strikala i heklala. Znala je igrati table il’ zandara sa komsijama za dugih zimskih noci. Ovdje nekako nema volje, kupovala je igle i predivo po stotinu puta, al’ nikako da krene sa prvim bodom. Unuke je par puta pokusala da nauci “tablica”, da malo razvijaju svoje glavice, uce sabiranje, al’ dzaba, njima to brzo dosadi. Ne odmicu od onih igrica, povazdan bulje u ekran i igraju. Sjede tako, nit se krecu, samo se debljaju. Nece ona da se mjesa u odgoj. Nek’ svako odgaja svoje.

Ode nekad u obliznji park, sjedne na prvu klupu i tako sjedeci zna provesti sate i sate razmisljajuci o svemu i svacemu. Cesto joj misli prekidaju prolaznici, setaci, trkaci. Svaki joj se nasmijesi i uctivo pozdravi. Ona im, smjeseci se, otpozdravi sa : “ Hi !” I onda se , opet ,uvuce u svoj samotnjacki oklop vracajuci se svojoj Bosni pedeset i vise godina unazad. Sjeti se svog sela, curovanja, prela, asikovanja i svega lijepog. Rodila se i zivjela u svom selu cijeli svoj zivot. Nekoliko drzava i vlasti (Od kralja Petra do Republike Srpske) se izmjenjalo i protutnjalo kroz njeno selo a da se ono ni “makelo” nije. Onda ju je sin “izvukao” jednog dana i odveo u tudjinu. Nije se moglo vise opstati tamo a i muza vise nije bilo...

Uzela je jabuku sa stola. Podje ju guliti - vise od dosade nego zbog stvarne potrebe. Nece ju uspjeti pojesti...ma ni polovinu. Ovdje jabuke nemaju ukus. Izgledaju savrseno, k’o na reklamama… dok se ne probaju. Nekad joj se u ranu zoru “dozove” onaj miris jabuka koje su znale roditi ispred njihove kucu. Bile se to neke divljake, male, sugave, nimalo nalik na ove savrsene, americke. A sad bi dala sve na Svijetu da zagrize jos jednu sugavu, pa makar joj zadnja bila. Voljela je lubenice i grozdje. Tamo pred vaser, grozdje bi "zorilo", lubenice bi pucale od zrelosti i radosno bi se rezale na velike kriske i u slast jele, prethodno dobro ohladjene u koritu ispod pumpe. Kasnije bi i svinje dolazile na svoje jeduci prosarane zelene kore (ko neki dezert ) poslije regularnog napoja. Bilo je svega...imalo se.

Svaki put kad upali radio ocekuje da se spiker obrati na nasem jeziku. Svaki put se razocara. Stanica kol’ko hoces a reklama jos vise. Nadje ona tako jednu sa klasicnom muzikom pa pusti onako tiho i ta ozbiljna muzika nekako je najvise pasala njenom psihickom stanju i raspolozenju. Pokusavali su je nauciti na internet da cita malo vijesti, ali nije pristajala, dal’ iz inata i otpora prema toj novoj tehnologiji ili od straha da ce nesto pokvariti - ni sama nije znala. A odavno je i prestala vjerovati svim vrstama vijesti. Imali su par kaseta sa sevdalinkama pa je to, eto, znala ponekad pustati, ali bi ju to vise razalostilo nego oraspolozilo, te je stoga i to izbjegavala koliko god je mogla.

Pita se cesto sta je sa njenim selom. Zna da je napusteno. Nema zive duse. Godine su ucinile svoje i priroda je ponovo preuzela nesto sto joj je nekad davno bez pitanja oduzeto. Kazu da su se i divlje zivotinje, veprovi, medjedi, vukovi nastanili oko rusevina i da je postalo opasno zalaziti tamo. A bilo je lijepo zivjeti u tom kraju. Tol'ko dugo i odjednom, u trenu, za jedan dan…nema vise.

U pocetku, kad je tek dosla, bila se trgla malo. Nije se odmah predala, probala je “normalno” da zivi, pravila puru, pokljukusu, razljevak i sva druga jela “odozdo”. Djeca to nisu voljela. Onda je probala da pravi zimnicu. Kiselila je kupus, punila paprike, pravila sarenu salatu, htjela je cak i ajvar da kuva. Zuvar je. Al’ opet, kad je vidjela da to niko ne jede, da se tegle, da ona ne vidi, krisom bacaju u kantu, shvatila je da su joj to sve pustali zbog neke samilosti, da bi se ona zaokupili s necim, da bi nekako izgledala vazna samoj sebi. Pravila je i burek, onaj pravi, razvijala tijesto, nije kupovala one gotove kore. Unuci su jeli par puta, ali kad je vidjela da jedan od njih umace burek u kecep, toliko se, jadna, razalostila da vise nikad nije zamjesila nijedan.

Kruh je prestala praviti kad su kupili masinu. “Ubjedili” su je da je tako bolje, da se ona ne umara svaki dan i da se posveti sebi. Plakala je danima poslije toga. Nako iz cista mira znale su suze same od sebe krenuti i kotrljati se niz lice. Al’ vremenom i to je prestalo i nije joj se desilo vec, eto , sad ce i godina dana. Izgleda da je izaslo sve iz mene – razmisljala je nasamo – izaslo sve i presusilo k’o stari napusteni bunar. Eto, to sam postala. Stari napusteni bunar koji stoji tako iskoristen do kraja, nicemu ne sluzi i samo smeta svojim prisustvom.

Sin ju je nasao ujutro kako nepomicno lezi u krevetu. Bila se vec ohladila. Umrla je sa smjeskom na licu. Smijeh je bio nekako tajanstven i misteriozan u isto vrijeme. Kao Mona Lizin. Nije ju vidio nasmijanu za svo ovo vrijeme sto ga je provela ovdje u Americi. Pitao se sta je prouzrokovalo njen osmijeh. Izlazeci iz njene sobi i iduci prema telefonu da nazove hitnu i policiju osjetio je neobican, blagi miris koji je dolazio iz njene sobe. Podsjetio ga je na zavicaj. Bio je to miris onih malih zelenih divljaka koje su radjale svake godine ispred njihove kuce na selu.

(Ova prica je posvecena svim bakama i djedovima koji su pod stare dane, u tudjini daleko od svog praga, osudjeni da traze svoje mjesto pod suncem.)