Pismo me dirnulo i to dobro pa ti ja tako napisem par redova pa onda DELETE, nevalja, pisi Jovo na novo. Koliko god smisljala i razmisljala kako da se izrazim i kako da se obratim u ovom mom pismu opet se svodi sve na isto: Vi koji ste ostali i Mi koji smo otisli.
I nekako najlakse tako Mi i Vi, pa kud pukne da pukne.Samo da pojasnim nije mi cilj da nekoga isprovociram ili uvredim.

Mi ovde u tudjini a vi dole, takva nam sudbina. I tesko nam je svima. Svi mi pokusavamo da uspijemo u zivotu i svi imamo velike ciljeve ispred sebe. Uglavnom se sve svodi na isto krov nad glavom i posao koji nam daje kakvu takvu zaradu da se moze prezivjeti, a ako bog da, i razbacivati.

I ja sam kao veci dio brodjana morala da napustim nas Brod u oktobru 92. Rat je harao po Brodu uveliko i nije se znalo ko koga j..., da izvinete.

Ratno vrijeme u Brodu izmedju marta i oktobra `92 sam provela kod kuce. Nisam htjela nigdje da idem, da budem izbjeglica, sjedila sam i cekala da se taj rat zavrsi. Sve sam se nadala " ma sad ce to zavrisit dok se lude glave ne smire".

Rat se sve vise i vise razbuktavao i ja se preseljavam u podrum sa ostalim dijelom moje porodice a i komsija.
Svaki dan se svodio na prezivljavanje i vjeciti strah. Strah od granatiranja, aviona od "neprijatelja" a bogami i onih koji su bili na "nasoj strani",u strahu od novopecenih patriota. Svaka rijec se dobro odvagala da se nebi nesto, nedaj boze izletilo, jer i zidovi imaju usi. A onda zna se.... cujes samo da je nekoga pojeo mrak ( doticni nije bio podoban). Ali ne bi sad o tome, mozda nekom drugom prlikom.

Cekajuci da se rat zavrsi dodje i oktobar.I jednog jutra vidim ja da je masa svjeta krenula prema mostu jer je neko cuo " da smo prodani". Moramo da idemo, a gdje? ni sama ne znam.

I ja se pogledam oko sebe, ne znam sta bi ponjela. Sve mi je vazno, za sve me vezu uspomene. I sav moj zivot, mene i mojih roditelja sveo se u dve torbice sa nesto odjece, par slika i nista vise. Pade mi na pamet i regal i nova secija u dnevnoj....

Prelazak preko mosta je bio uzasan. Priblizavajuci se Slavonskoj strani gubila se i ona najmanja nada da ce ludilo rata stati. Samo sam mogla da zakljucim, da sam i ja postala izbjeglica.
Ja sam ti jedna od onih za koje je Brod bio centar svjeta, tako da je odlazak u Svedsku je bio jedan od jacih od udaraca. Put do Svedske je bio jos gori. Autobus pun ko sibica svih vjera i nacija i izbjeglica.
Nakon dugog puta (tri dana jahanja) eto nas u Svedskoj. Smjestaju nas u jedan veliki hangar, imam osjecaj da se cijela Juga sjatila bas tu. Tad sam prvi put vidjela da svi Bosanci nisu isti i da mi ne dolazimo iz iste zemlje. Bilo je bolje da smo zivjeli u mraku, da ne vidimo onog jada. Ko nam svjetlo upali?!

I tako ti mi sjedimo u tom hangaru i slusamo razno razne price, i oci nam ko fildjani jer nista ne znamo. Cekamo da nas saslusaju, tako se pricalo. I tako i bi, jedan
policajac i nekakav sluzbenik upita da li mi trazimo azil u Svedskoj, drugim rjecima da tu ostanemo zauvjek. Sva sreca da smo imali prevodioca jer mi nista ne bi razumjeli.
"Ma jok bolan, mi dosli u Svedsku da se sklonimo od rata i to je samo privremeno, dok se ne smiri dole.
Mi nismo smo dosli da ostanemo nego da se vratimo" .... to je bilo u decembru 92.
I sta da vam kazem, evo oktobar 2007 i ja jos uvjek ovdje. Ja se ne vracam. Ja ostado u Svedskoj.

Ljepo je i ovdje. navikne se covjek na sve. I na zimu i na mrak. I da se tiho prica, a ne ko mi Bosanci kad se razgalamimo i razmasemo rukama, jadni Svedjani misle da se mi to svadjamo.

Eto i vecina nas se snasla ovdje. Radi se , kupile se kuce,stanovi i kupi autici.Jeb..., standard. Neka fala bogu neka,uredu je sve dok je na posten nacin zaradjeno.
Ali ni to nije s neba palo, valjalo je raditi i znoja se napiti dok se to kupilo.Kupovalo se a bogami se i slalo dole, rodbini i prijateljima.

Svaka medalja ima dve strane, tako i ova.

Ni je ni nama sve s neba palo, mada poneki misle i da jest. Vi dole imate svoju svakodnevnicu a Mi ovdje nasu.I ne zna se kom je teze, svakom na svoj nacin. Nekad se pomislim Vi ste makar kod Svoje KUCE u Svojoj Zemlji, ako se to tako moze nazvati. I moram da priznam da budem ljubomorna na sve Vas sto ste dole. Tesko je to objasniti, tanka je linija sto spaja i razdvaja.

Nije ni ovdje sve sjajno, nije ni ovdje med i mljeko. Al priznajem, jest, bolje je nego dole.

Integrisali smo se mi dobro u ovo svedsko drustvo da nam i Svedjani daju komplimente:" mi vas ne smatramo doseljenicima, vi niste ko oni drugi". "Oni drugi" su oni koji jos uvjek zive na socijali ili oni malo tamnije boje koze. I tu nam ga oni suknu na ljep i kulturan nacin.

Na samom pocetku smo mi svi bili na socijali, kao i vecina doseljenika. Zelja za vlastitom zaradom je bila jaca. U samom pocetku smo morali obljetati poslodavce i moliti da nas samo prime samo da im pokazemo sta znamo. I bogami osvjetlasmo mi obraz,dobar glas daleko se cuje... Dobili mi posao i niko nije sretnij od nas. Kuju se planovi o zaradi i povratku. Krenulo nama Bosancima... a onda ni to nevalja. Nije da se hvalim ali mi Bosanci, barem u Svedskoj, smo dobro dogurali. Poceli smo kupovati dobra auta, stanove i kuce. Znas nas, ko singerice. Poceli smo zivot iznova, od dve plasticne kese. Mi smo postigli ono sto neki svedjani nisu postigli za svoj citav zivotni vjek. I neka smo, bas mi je drago kad nas svjet uspije. Neka dragi Bog dadne svakome pa valjda ce i meni.

Ali, dragi moji ne valja ni to. Mi doseljenici uzimamo njihov posao i radna mjesta. To sto mi dobro radimo i sto na posten nacin zaradjujemo, to nije nista.
I kako god okrenes ne valja, ne valja kad ti uspije u zivotu a ne valja kad si na socijali.
Za sve sto se ruzno desi krivi "mi" (Dosljenici, crnoglavci). A mi opet onakvi kakvi smo osmjeh od uha do uha i radi majstore. " Suti i pusi" u drugoj si zemlji, tudjin. sami sebe tjesimo da je bolje biti stranac u tudjoj nego u svojoj zemlji. Handre oni nas polako i na tenane, a mi sutimo. Neka, moramo biti zadovoljni sto su nas primili....

Nemojte me pogresno shvatiti nisu ni svi svedjani isti, isto je to ko i kod nas dole. U svakom zitu ima kukolja. Sjetim se samo kad su "doslje, kadrovi" iz drugih mjesta bivse juge dobijali posao u "nasoj Raf.nafte". J... ga, `ko da mi nismo imali obrazovanog kadra u Brodu. Ali sto ti kazes Dzabaleban "trava je uvjek zelenija kod komsije".

Tako ti mi radimo iz dana u dan, ne valja da se zalimo. I od gore ima gore. Sta bi da smo dole (citaj u Brodu).

Borimo se svako na svoj nacin, radimo i zaradjujemo. I nije to bolan zbog nas...vec zbog djece... da ne osjete da su stranci, da im nista ne fali. Mi radimo i samo trazimo dobar izgovor.

Kad se nesto skontam nije to ni zbog djece, ni zbog standarda, ni zbog para, ni zbog toga da se pokazemo kad odemo dole. Nesto nama fali a ne moze se kupiti ni za kakve pare.
Nostalgija brale, nostalgija. Nema onog ko kod nas dole, hajd ti meni na kafu a ja tebi. Docemo, dodijite, dodjite s djecom.... He he he. Nema ovdje Broda, ali onog starog prijeratnog.
Za vreme godisnjih odmora svi se povampirimo jer idemo dole, idemo KUCI. Kakva god bila da bila, da li nova ili porusena kuca je, nasa je. I bude nama super dole, sretnemo raju, ismijemo se, isplacemo se, izjadikujemo se mi jedni drugima, Vi nama i Mi vama. I kad svemu dodje kraj pakujemo se i idemo svojoj kuci.....

I sad se ja pitam a gdje ono iz gornjeg teksta: "Mi nismo smo dosli da ostanemo nego da se vratimo".Lazi su lose ali je jos losije kad lazemo sami sebe.

Eto dragi moj Dzabaleban moram da ovo pism privedem kraju. Ja se nadam da cemo se nastaviti dopisivati. A nadam se da cemo se i jednom prilikom vidjeti i upoznati, ako se vec ne znamo.Ako bog da eto mene na ljeto pa ako hoces mozemo i kafenisati, u Galebu.
A ako hoces ako te put nanese u ove sjevernije dijelove europe moja su ti vrata otvorena. Ali znas kako nas narod zna reci "svakog gosta tri dana dosta".

I jos nesto na kraju, nista me ne bi vise veselilo nego da rafinerija proradi, da ulice naseg ljepog grada budu jos ljepse, i da kinezi odu svojoj kuci. Voljela bih da privreda procvjeta i da neko skupi hrabrosti i kaze Dosta, i korupciji i mitu. I voljela bi da Brod opet bude Brod.

Do sljedeceg javljanja.

Esmeralda

PS.

Tableta protiv protiv opake bolesti Nostalgije jos nema na trzistu, barem ovdje u Svedskoj. A i da ima, meni nema pomoci. Doktor mi je rekao da sam ja tezi slucaj po tom pitanju. Rekao je jos i to da simptomi mogu biti gori i gori, sve zavisi od vremena. Nostalgija me vec odavno nagrizla, i jede me polako.... iznutra..........

napisi komentar na admin@kruskinastranica.com