U ovo suludo vrijeme, kada kao da cijeli svijet strmoglavo juri ka dnu udaljavajuci se sve vise od prirodnih i nasusnih stvari, uvlaci se u srce neka teska zebnja...i nemoc.
Ponekad se prisiljavas naci ostatke onog neiskvarenog u ovoj zaglusnoj buci reklama, informacija i velikih naslova, sto fokusiraju na jad i cemer ovog naseg doba. Svako dobro, svaki lijep i topao gestus i djelo ozive dusu i dignu je nad "mutnom vodom" svakodnevnih briga i strahova. Postajes zahvalan za svaki i najmanji znak paznje i iskrenosti, skupljajuci ih u svoju malu riznicu sjecanja poput pravih dragulja, koji kasnije snaze u periodima malodusnosti i teskog nezadovoljstva.

Kakvi smo to postali?
Mala, usamljena ostrva u ogromnom bespucu. Krvarimo za prijateljima koje smo izgubili, a tesko ili nikako sticemo nove. U malom lavirintu nasih stanova kruzimo kao zvijerke u kavezu, ne nalazeci mir, zudeci za svijetom vani - svijetom, koji nas istodobno mami i privlaci, ali i odbija svojim nerijetko ruznim i dvolicnim licem.
Kosmarni snovi vezani za proslost rovare u nocnim satima nasom svijescu, a ponekad ni dolazak jutra ne rastjera aveti onog "bivseg zivota". Iscrpljeni i umorni brojimo godine sto su iza nas.
Poneko, samo rijetko, "prepoznavanje", kada u necijem oku ili na usnama sretnemo iznenadni bljesak "onog starog, dobro poznatog i dragog", ili kada par recenica teksta, nekog nepoznatog a opet nama tako neobicno bliskog autora, dotakne samu srz naseg bica.
Ostali dani su, zapravo, samo potraga i cekanje izmedju takva dva trenutka.

Gledam djecu i tinejdzere, koji gotovo vriste za roditeljskom paznjom, za pokazivanjem brige i ljubavi. Mladi "buntovnici", koji to, zapravo, nisu. Svojim "nemogucim" ponasanjem oni ,u stvari, zele da skrenu paznju na sebe. Da roditelji, koji zure sa posla na kojekakve slobodne aktivnosti i hobije, primjete njihove potrebe...i njih same.
Srecem i te roditelje, sa pogledom kolerika, ciji moderni izgled i "fasada" vec uveliko krakeliraju. Cude se zasto im nikada smireni, zadovoljni osmijeh ne igra na usnama, kada su okruzeni svim onim stvarima, o kojima vecina samo moze sanjati.
Otudjenost, cak i u okvirima najblize porodice, sve vise raste. Nema vremena za djecije zadace, razgovore, posjete...sve one male i neophodne stvari, koje cine bliskost. Djecu odgajaju, ne roditelji i bake i djedovi, vec stranci u nekim razlicitim institucijama, dok "stari" venu po starackim domovima, odlazeci polako u svijet senilnosti.
Kazu, da vise ne mogu brinuti o sebi, a ne vide da ovi, zapravo, bjeze iz ovog danasnjeg, usamljenog i tuznog, u ono proslo vrijeme, dok su jos bar u neke praznicne dane bili okruzeni svojim najrodjenijima i najblizima.
Danas vise ni to. Samo poneka kraca posjeta, gdje im se gurne lijepo upakovan poklon, dok se uskoro primjecuje krisom baceni pogled na sat....i ponovo ona razarajuca tisina u samackoj sobici bez glasova, smijeha i necijeg prisustva.

Kako je to samo "lijepo" uredjeno ovdje na zapadu: svako starosno doba ima svoju instituciju - od onih sasvim malih (predskolskog i vrtica), preko skola i poslijenastavnog boravka, tinejdzerskih klubova, firmi, starackih domova, do institucija za narkomane i ostale socijalne probleme. Drustvo je preuzelo brigu o svima. Ne trebas se "opterecivati" ni vlastitom djecom, ni starcima. "Veliki Brat" ima kontrolu nad svim.
Samo, ipak im je nesto promaklo u svoj toj organizovanosti i sterilnim odnosima i brizi. Osjecaji!
Njih ne mogu platiti, kupiti, zahtijevati pri zaposlajvanju sve te sposobne i kvalifikovane radne snage. Oni nastaju u porodicnim vezama, kroz dugi niz mjeseci i godina se grade, rastu i spontano ispoljavaju kao rezultat bliskosti, ulaganja, prepoznavanja u toj igri "gena i krvi".

Ljubav je cudna stvar - mozes je ignorisati, potcjenjivati, nadomjestavati drugim stvarima...ali ce ti kad-tad, iako nepozvano, pokucati na vrata. Traziti da joj pogledas u oci, da je PRIZNAS!
Zar si, zaista, vjerovao da ces je moci mimoici, zivjeti bez nje? Uskratiti je drugima i sebi samom? Nema bica, koje ona ne okrzne i ne dotakne tokom zivota. I, ma kada da se to desi, proletjece ti slike tvog postojanja, tvojih djela, promasaja i propusta, kao kad se umirucem u mislima odigra cijeli zivot u nekoliko kratkih trenutaka. Ljubav ce imati posljednju rijec - ma kakav zivot da ste vodili, ona ce vam predociti vrijednost/siromastvo istog.

I zato kazem : "Pricaj mi o ljubavi".
Hocu da je upoznam, dozivim i osjetim...SADA.
Neka me preplavi i tugom, i mojim greskama, suzama, ljepotom ili smijehom .
Samo mi ne dajte da mi dani prolaze u magli, zasljepljenosti, neznanju i obmanama.
Trazite da sam TU, prisutna i svjesna - SADA i OVDJE!!!
Jer, vec sutra, ce, mozda, biti kasno.
Bojim se da si necu moci oprostiti.
Pricajte mi o ljubavi. Ne dajte mi predaha!