Prvi i Posljednji Skok

napisao: Fuker

Ne znam tacno koje se godine desilo ovo sto cu sad napisati. Ne sjecam se cak ni koje je godisnje doba bilo. Znam samo da je sam dogadjaj dobrano uzbudio nas mali gradic koji je, nenaviknut na bilo kakve skandale tog tipa, pomalo ucmalo zivotario i skidao jedan za drugim listove na kalendaru…

Dogadjaj se odigrao na mjestu gdje se srecu dva stara ratna havera i heroja, Drago Vidosevic i Marsal Tito. Sve je krenulo negdje oko podneva. U grilu, odma’ tu preko puta metalove robne kuce, vladala je uobicajeno atmosfera. Krupni, danas nazalost rahmetli, konobar Jasmin posluzivao je svoje svakodnevne goste koji su se, poput sanka i barskih stolica, slobodno mogli upisivati kao inventar tog istog grila. Cijedila se ‘’zesca’’ i smisljalo se nasiroko koga poceti zajebavati kadli neko primjeti da se nesto cudno desava napolju, a i moglo se primjetiti da ljudi zastaju i pogledaju gore prema krovu robne kuce nasuprot njima.

Izadjose svi napolje pridruzujuci se, sad vec, gomili ljudi. Na krovu zgrade stajao je Hajro i gledao u njih spreman da svaki cas skoci. Svi su, manje-vise, znali Hajru i njegove dusevne probleme. Bilo je tu dobre visine i skok bi, sa sigurnoscu se moglo reci, zavrsio kobno po njega. Neko se sjetio, pa odmah nazvao policiju, koja je u roku od dvije minute i dosla pred zgradu. Hajro je i dalje mirno stajao i posmatrao masu. Odozdo su ga gledali vec desetak minuta i neki sa slabijim nogama sjedose na trotoar. Tek u neko doba jedan, koji je ocito ozednio i bio spreman za jos jedan konjacic, al’ opet strpljivo je, poput ostalih, stajao i cekao skok, jer ne bi ga propustio niposto na svijetu, ne izdrza pa rece onako podsmjesljivo:

- Ajd’ ba skaci….neces dalje od zemlje !

Okrenuse se svi i pogledase ga. Djeca se zakikotase, mnogi zaklimase glavama u znak neodobravanja, a dvoje-troje pogledase na sat provjeravajuci koliko vremena da potrose na ovaj uzbudljivi dogadjaj.

Jedan mangupcic, sav musav i balav, obrati se ovom od maloprije :

- A more past’ u bazen !

Drugi, mnogo krupniji opali ga iza usiju i kroz smijeh mu rece:

- Nije to majmune bazen, to je fontana !

Nasmijase se svi i na tren, reklo bi se, i zaboravise na Hajru. I zaista okrugla fontana, precnika od jedno 2 metra i sa dubinom do koljena, bila je tacno na mjestu gdje bi nesretni Hajro mogao skociti. Nekad davno fontana je bila puna nekih ukrasnih, narandzastih riba koje bi danju uveseljavale najmladje stanovnike naseg malog gradica, ali bi, kasnije, cim bi mrak pao, stariji dripci dolazili sa baterijskim lampama, uperivali iste u vodu i golim rukama krali ribe i nosili ih bog zna gdje. U prvo vrijeme nabavljali su nove ribe i ponovo pustali u fontanu, ali se kasnije odustalo od toga. Ribe su zamjenili kovanice, pa smo na taj nacin dobili i gradski bunar zelja, mada su se lampe i dalje palile po noci u potrazi za zutim bankama i bijelim dinarima…

Prolazilo je vrijeme, komandir milicije je vec uveliko pregovarao sa nesretnikom, nagovarao ga da odustane, pruzao mu ruku i nudio i obecavao sto god je Hajri padalo na pamet. Vidjelo se da se jadnik lomi i da je samo pitanje vremena kad ce odustati i poci dole prema stepenistu. Medjutim, neki odozdo su bili vidno razocarani sa razvojem situacije, jer ipak ne vidja se ovako nesto svaki dan i voljeli bi da sva ta neizvjesnost jos malo potraje. Jedan brkajlija najednom uzviknu u nadi da ce izazvati salve smijeha:

“ Hej, os' ti skakat vise ? Jebote sunce, moram u drugu….aj’ sta cekas jadan ne bio ? “

Svjetina ga podrza pa podje sad svako dobacivati, u nadi da ce ispasti duhovit i nasmijati druge, na sta se nesudjeni skakac zbuni, malo mu paznja popusti, sto je bilo dovoljno da ga cuvar javnog reda uhvati za ruku i brzo povuce prema sredini, na sigurno. Predstava bi zavrsena i nastupi vrijeme da se narod razidje i podje svojim poslom. Djeca odose na nasip da zapocnu novu igru, svadjajuci se na sav glas ko ce biti Hajro a ko ce glumiti policajca. Niko nije htio biti ovaj potonji.

Vracajuci se u gril, jedan sa vrata naruci dupli sa paradajz sokom, drugi je zadovoljno brojao pare upravo dobijene na opkladi, dok je treci socno opsovao veceru zaleci za tim istim parama i onako za sebe mrmljajuci:

-A bio sam siguran da ce se djilatnut’ odozgora !

Da li odmah sutradan, ili to bijase duza vremenska distanca, ali mentalno oboljeli Hajro ipak je naposljetku izvrsio svoj naum. Izmakao je paznji, popeo se ponovo na zgradu i skocio. Ovaj put nije bilo nikoga ispred grila, niko nije zastajao, gledao, odvracao ili cak ohrabrivao ga od tog samoubilackog cina. Nasli su ga na zemlji, mrtvog. Svjedoka nije bilo.

Nekoliko dana poslije tog nemilog dogadjaja jedna stara baka koja je stanovala na najvisem spratu iznad metalove robne kuce, odluci da se povjeri svojim ukucanima, ne mogavsi izdurati vise, pa makar je i proglasili ludom.

- Neki dan dragi moji – pocela je baka svoju besjedu – uzmem ja one mahune iz frizidera, podgrijem ih, pretresem u tanjir, odrezem snitu kruha i izadjem na balkon da to sve ‘nako natenane pojedem na svjezem zraku. I dodjem ti ja do pola tanjira, otvorio mi se apetit i stvarno sa zadovoljstvom jedem one mohune, kad najedared ugledam onog naseg komsiju Hajru kako leti i grana rukama zrakom k’o ptica. Gledam ja, ne vjerujem, a ona mi mo’una zastala u grlu pa ni gor’ ni dol’ ! Umalo se ne udavih. U svoj toj brzini zatvorim oci, pa kad ih opet otvorih – ne bi Hajre. Nista…udjem ti ja u stan i zakljucam balkon.

- Neces vise jest na balkonu - rekoh sama sebi – i evo vec par dan ni ne izlazim na balkon.

Ovi su je samo pogledali, klimnuli glavom odobravajuci njenu odluku, nemajuci srca reci joj da je to sve bila java , da komsije vise nema, i da je to sve tako izgleda moralo biti…