(In Memoriam, I. Mulalic, 28.11.1938 – 09.11.2001)

Reuf je rodjen 28.11.1938. godine na brdu, odmah iza dobojske tvrdjave, u maloj kuci, obljepljenoj blatom i samo okrecenoj bijelom bojom. Otac mu je bio zeljeznicar, odnosno kondukter, koji se, usputno, bavio i prodajom akcizne robe (kafe u zrnu i duhana u rifuzi). To mu je bila dodatna zarada da bi prehranio peteroclanu porodicu. Mati mu je bila bolesljiva i nepismena, sto u to vrijeme nije bilo nikakvo cudo. Cudo bi bilo da je zenskoj djeci u muslimanskim porodicama skolovanje bilo dozvoljeno. A nije bilo ni novaca za njeno skolovanje. Kada sad gledam na to, iskreno mislim da bi novac bio uzalud bacen na njeno skolovanje, a novca nikada nije bilo dovoljno ...

Reuf je bio drugo od troje djece, gradjom nesto sitniji od godinu dana starijeg brata. Prema mladjoj sestri se ponasao zastitnicki, sto se nije bas moglo reci i za starijeg brata.

Vec u predskolskoj dobi, Reuf se poceo snalaziti za hranu, tako sto je cesto krao kruske i sljive iz obliznjeg crkvenog vrta, koji bi u jesen znao biti prepun krusaka, jabuka, sljiva ...

Sa nepunih 6 godina je ostao bez oca. Bila je to prava tragedija. Otac je tog dana radio u vozu na relaciji Tuzla – Doboj. Bilo je to davne ratne 1944. godine. Dok je, kao i obicno, pregledavao karte (i usput prenosio tovar duhana), voz je usao u jednu dolinu u kojoj se pucalo. Sa jednog brda su pucali cetnici, a sa druge strane partizani. Kao i ostali putnici, i Reufov otac je morao izaci iz voza, ali se dalje nije moglo ... Bila je zima i snijeg je padao kao sto samo u Bosni padati zna. Reufov otac je ostao 2 dana zarobljen izmedju vagona. Nije bio toliko hrabar da pokusa bijeg. Neki su pokusali i poginuli. On je strpiljivo cekao i, mada nije bio narocito pobozan, molio je Boga da pucnjava prestane. Nakon drugog dana, Bog je uslisio njegove molitve. Ali je Reufov otac vec bio zaradio upalu pluca. U tim ratnim godinama nije bilo lako doci do lijekova. Reufova mati ga je pokusala lijeciti, ali mu je, zapravo samo produzila agoniju. Umro je nakon 6 dana.

Reuf je imao nepunih 6 godina i nije shvatao zasto se to moralo desiti bas njemu.

U to vrijeme su razne vojske cesto prolazile kroz Doboj.

Jednom je Reuf gledao kolonu njemackih kamiona punih vojnika. U njemu je vladao neki tihi bijes i mrznja prema Nijemcima. Odjednom je digao kamen sa zemlje i bacio ga na njenacki kamion. Tada je imao 7 godina i nije mogao znati kakve bi to posljedice moglo ostaviti na njega.

Njemacki vojnik, koji je sa psom sjedio na kamionu, pustio je psa na Reufa. Ovaj se prestrasio kao nikada do tada. Panicno je poceo bjezati prema komsijskoj ogradi i vec se poceo penjati na ogradu, kada ga je njemacki ovcar zgrabio za koljeno. Nakon par minuta, koje su za Reufa bile vjecnost, uspio se izvuci iz zuba njemackog ovcara, reskocio je ogradu i uspio pobjeci. Do kraja zivota je na desnom koljenu nosio uspomenu na taj dogadjaj u obliku otiska vilice njemackog ovcara na desnom koljenu.

Krenuo je i u skolu. Novca za knjige i sveske nije imao. Koristio je odjecu i obucu starijeg brata koji nije bas bio zainteresovan za ucenje. Vise je bio zainteresovan za razlicite carsijske mangupluke i vec u dobi od 10 godina je dobio epitet carsijskog problemcica. Reuf nije boi takav. Vise je bio povucen. Cesto je bio gladan i zedan, ali je to nastojao zadrzati za sebe. I nedostatak knjiga i svesaka je nastojao kompenzirati marljivim ucenjem. Pokazao se kao odlican ucenik. Skola mu je „isla od ruke“. Cak je njegov ucitelj zvao i Reufovu mater na razgovor i govorio joj kako bi od Reufa jednom mogao postati veliki covjek, samo da je malo vise novca za knjige ...

Novca nije bilo. Reuf se, kao i u jesen za voce, za knjige snalazio u obliznjoj crkvenoj biblioteci. Citao je sve sto mu je dolazilo pod ruku.

Upisao je i srednu ekonomsku skolu u Doboju. Bio je ponosan. Stariji brat je upisao zanat za metalca. Nije mu islo od ruke. Cesto je od Reufa trazio pomoc u ucenju.

Znao je Reuf sta znaci kada ti neko pomogne, a u tim godinama se i moglo pomagati samo nematerijalnim stvarima.

Znao je Reuf cijeniti i Trumanova jaja. U trenucima gladi stomak nije birao sta je na stolu. A u to vrijeme Trumanova jaja su bila pravi „specijalitet“. Nesto sto se nije moglo dobiti svakog dana.

Malo po malo, Reuf se i zamomcio. To je automatski za sobom vuklo i vece prohtijeve u odijevanju. Poceo je gledati i curice. Sada je vec bio dovoljno star da sam sebi zaradjuje za zivot. Stariji brat je bio zavrsio metalski zanat i poceo je raditi. Ali vec tada je sav tesko zaradjeni novac trosio na pice i zene. Jako malo, ili skoro nista nije ostajalo za staru kucu od blata koja je bila samo vapnencem okrecena u bijelo ...

Dosao je i poziv za vojsku. Posto se Reuf vec bio pokazao kao inteligentan momak, dobio je Skolu rezervnih vojnih oficira u Bileci. Pokazao se kao dobar vojnik koji nije mnogo pricao, i sto je najvaznije, izvrsavao je naredjenja bez pogovora na, sebi svojstven, miran i stalozen nacin. I inace je u zivotu bio miran i stalozen, nikada nije donosio odluke, a da prije toga ne odvaze sve dobre i lose strane. Iz vojske se vratio sa cinom potporucnika. Ali, sta sada raditi? Od cega zivjeti? Kao prehraniti staru majku i sestru koja je tada isla u skolu?

Kao i mnogo puta prije, Reuf je bio prepusten sam sebi. Gledao bi brata kako se pati na poslu za bijednu platu (koju je sve cesce trosio na alkohol i sve manje novaca donosio kuci). Morao je donijeti tesku odluku. Zelio se dalje skolovati, ali novca nije bilo. Od brata nije mogao ocekivati pomoc. Imao je 2 opcije: skola ili posao za bijednu platu.

Odlucio se za visu upravnu skolu u Zagrebu.

Podigao je studentski kredit, ono malo odjece sto je imao, ponovo je spakovao stari kofer i krenuo u nepoznato.

U odnosu na Doboj, Zagreb je za njega izgledao (a i bio je) metropola.

Ali, Reuf se i tu snasao. Dok su neki koristili snagu misica kako bi se snasli i prezivjeli u nepoznatom svijetu, on je odlucio da koristi snagu svojih sivih mozdanih stanica. I u tome je uspio. Ponekad je, u nedostatku novaca, znao i preprodavati karte za kino, kako bi imao za kruh. Cesto je svoje studentske obroke dijelio sa prijateljima, koji su, kao i on, dolazili iz siromasnih obitelji. Cak je uspijevao po neki dinar poslati i kuci, staroj majci, da joj se nadje za kafu ili cigare. Znao je sta znaci: „NEMATI“.

Visu upravnu skolu je uspio zavrsiti u roku, i to kao jedan od boljih studenata. Odmah je dobio i prvu ponudu za posao. Poceo je u Zenici raditi kao socijalni radnik. Konacno je dobio priliku da pokaze sta moze i sta zna. Svoj posao je radio sa uzivanjem, radio jue sa socijalnim slucajevima koji, kao i on u djetinjstvu, nisu imali za koricu kruha. Pomagao je ljudima, to ga je ispunjavalo.

Tada je upoznao Nju. Bila je rodom iz Dervente, a stanovala je u Bosanskom Brodu.

Dosla je u svatove svojoj rodici u Doboj, gdje je upoznala njega. Odmah su se svidjeli jedno drugom. Pao je i dogovor za prvi zajednicki izlazak.

Ona je dosla i cekala ga citav sat, ali on se nije pojavio. Vecer prije toga je bio pozvan na vojnu vjezbu. Kasnije je joj to pricao, pravdao se, ali ona mu nije vjerovala. Uvjerio ju je clanak i njegova slika u novinama, jer je na vojnoj vjezbi bio nagradjen i dobio cak Orden zasluga za narod. Vojska mu je ponudila da postane aktivno vojno lice sa cinom porucnika, ali je odbio zbog nje.

Nedugo potom su se i vjencali. Reuf se, po ko zna koji put, morao seliti. Ovaj put u Bosanski Brod i ne vise sa polupraznim koferom. Zivjeli su kod njenih roditelja dok se ne snadju. Dobio je posao u centru za socijalni rad. Opet je radio ono sto je najvise volio. Pomagao je drugim ljudima, ljudima koji su bili u raznim nevoljama.

Ali, osjecao je da moze vise i bolje.

Upisao je u Zagrebu fakultet politickih nauka, naravno, vanredno, jer je morao raditi da prehrani porodicu. Supruga mu je zavrsavala pedagosku akademiju i jos nije radila.

Ubrzo su dobili i prvo dijete. Sina! Reuf je bio presretan. Od opstine je dobio jednosoban stan u ulici Drage Vidosevica (tacno nasuprot danasnje Hypo Alpe Adria banke).

Radio je i studirao u isto vrijeme. Supruga je zavrsila akademiju i pocela raditi kao uciteljica u Koracu. Svaki dan je putovala, cesto, kada bi vrijeme bilo ruzno, morala je ici pjesice, jer u to vrijeme autobusi nisu vozili.

Reuf je napredovao na poslu. Kao clan Partije, radio je i u Odsjeku za narodnu odbranu u opstini. Kroz citav zivot je, na neki nacin, bio indirektno vezan za vojsku. Imao je svoje ideale. Za sebe je volio reci da vjeruje u 3 stvari: Druga Tita, Jugoslaviju i vojsku.

Zavrsio je i fakultet politickih nauka u Zagrebu i 1976. godine je poceo raditi kao profesor odbrane i zastite u srednjoskolskom centru „Fric Pavlik“. Vec je imao i drugog sina. Kao dobar radnik i politicki podobna osoba, dobio je dvosoban stan u Lamelama.

Sada je za sebe mogao reci da je uspio u zivotu. Drugi, „vazni“ ljudi su ga cijenili kao dobrog radnika i kao dobru osobu.

Ali, Reufu uspjeh nije udario „u glavu“ kao nekim drugim osobama ...

I dalje je volio pomagati osobama kojima je pomoc bila neophodna. Ucenici su ga cijenili, jer nikada nikog nije „srusio“. Znao je dati keca, znao je dati i dva keca, ali su na kraju uvijek svi prolazili. Cesto su nepoznati ljudi kucali na njegova vrata, molili da kod nekih profesora urgira da dobiju prolaznu ocjenu. Uvijek je odgovarao istom recenicom: „Vidjeti cu sta se moze uciniti. Ne mogu nista obecati.“ Ali, uvijek je uspijevao. Imao je nesto sto se zove umjetnost komunikacije. Nije znao reci „NE“.

1980.godine, 4. maja je umro sin svih nasih naroda i nacionalnosti, nas Drug Tito.

Te veceri su dosla dvojica „milicajaca“ u dugim, crnim koznim kaputima na Reufova vrata. Dosli su crnim mercedesom. Trazili su Reufa. Trebao je spakovati svoje stvari, ono najosnovnije i poci s njima. Tada su mu sinovi po prvi put vidjeli da od nekud iz ormara vadi automatski pistolj „Skorpion“ i mali pistolj „Beretta“. Zena ga je pitala kuda ide i kada ce se vratiti. Poslije krace sutnje, Reuf joj je odgovorio da ne zna kuda ide i kada ce se vratiti. Niti hoce li se vratiti. Isto tako je rekao zeni, da ako se vrati, da ga nikada vise ne pita ni gdje je bio, sta je radio, niti ista na tu temu. Rekao joj je samo da je to vojna tajna i da o tome nikada ne moze, ni ne zeli pricati.

Nije ga bilo vise od 14 dana. Nikada nije pricao o tome. Nismo ga smjeli ni pitati.

Nastavio je sa radom u srednjoj skoli kao da se nista nije desavalo. Bio je jedan od rijetkih profesora koji je uspio izgraditi respekt od strane ucenika, a da pri tome nije koristio sredstva kaznjavanja koja su mu, kao jednom profesoru, bila na raspolaganju. Voljele su ga i radne kolege. Cesto su trazili pomoc od njega kada bi neki „nestasni“ ucenik pravio nered za vrijeme nastave. Reuf je imao moc da smirenim razgovorom umiri „nestasnog“ ucenika. Vjerovatno su ga, upravo zbog njegovog smirenog i stalozenog ponasanja, voljeli i ucenici i profesori. Uvijek je bio spreman pomoci, a da za uzvrat ne trazi ama bas nista ...

Kada danas gledam na to, mislim da je upravo njegovo tesko djetinjstvo dovelo do toga, da nauci da se u zivotu nista ne postize upotrebom sile. Ipak, lijepa rijec otvara sva vrata.

Godine su prolazile, a razmjerno broju generacija koje je Reuf izveo iz srednje skole rastao je i njegov ugled u skoli, kao i u gradu.

A onda je poceo rat ...

To ga je slomilo. Nije mogao gledati svoje dojucerasnje ucenike kako se medjusobno ubijaju, a da ni sami zapravo ne znaju zasto i zbog koga. Nije vjerovao da je postojala tolika mrznja medju zaracene tri nacije, koje su do jucer zivjele zajedno. Nije HTIO u to vjerovati.

Nije htio prihvatiti da se preko noci dijelimo na „NAS“ i „NJIH“.

Nestala su njegova tri ideala: Drug Tito je davno umro, Jugoslavija je bila u raspadu, a vojska je „branila“ nas od nas!

Bilo je to vrijeme kada se svaki covjek morao oprijedjeliti za jednu stranu (zelio to ili ne). Reuf je znao da, koju god stranu izabere, da ce pogrijesiti.

Nacinalizam je divljao tih godina. Reufove dojucerasnje kolege i ucenici (narocito oni koji su imali problema sa autoritetom, a u velikom procentu i oni, koji su imali „problematicno“ ponasanje) su odjednom dosli na vlast. Pravi intelektualci su sutjeli. Bili su u manjini, a i sada, u novoj „demokratiji“ se nije smjelo govoriti bas glasno. Pogotovo ako se ne slazes sa „svojima“. Mnoge intelektualce je, zbog njihovog nacina razmisljanja, progutala noc. Nerijetko su nestajale i citave porodice.

Bilo je i onih ucenika koji su htjeli da Reuf, zbog svog znanja o „umjetnosti“ ratovanja, preuzme vodstvo nad jednom vojnomjedinicom. Reuf je to vjesto izbjegavao. Pogotovo sada, kada zbog clanstva u Partiji vise nije bio „politicki podoban“.

Znao je da je clanstvo u Partiji bilo cak i direktna prijetnja njegovom, a i zivotima njegove porodice. Zbog toga je odlucio skupiti sve Pohvalnice, Zahvalnice, Ordenja i sve sto je dobio za godine posvecene partiji, Drugu Titu i JNA, i baciti. Na kraju ga je stariji sin ipak odgovorio od te namjere, jer je znao koliko truda, vremena i znanja je Reuf ulozio u to. Njegov stariji sin je to znao cijeniti. Zdrav razum je govorio suprotno. Zvijezda Petokraka na Reufovom Ordenu Zasluga Za Narod u to vrijeme nije bas bila pozeljan predmet u Bosanskom Brodu. I za sitnije stvari se gubila glava.

Sve do pred sam „pad“ („oslobodjenje“) Broda, Reuf nije bio mobiliziran. Vjerovatno zato sto je u proslosti bio clan Partije. „Nasi“ mu nisu mogli vjerovati.

Stariji sin mu je bio u „nasoj“ vojsci, a tada je vladalo pravilo da iz svake porodice samo jedna muska osoba moze biti u vojsci.

Tek kada je pocela prava „frka“, mobilizirali su i Reufa.

Dozivio je da od prijeratnog cina kapetana prve klase postane obicni vojnik, topovska hrana. Nije mu to smetalo. Smetala mu je druga stvar. Kao i svi na liniji, i on je morao pucati. Samo, na koga ?!? Na svoje dojucerasnje ucenike, na komsije, na ljude sa kojima je ispijao nedjeljni vinjak u „Saranu“ na pijaci, na ljude s kojima je igrao domina u „Domu penzionera“ u lamelama ?!? Nije to mogao !!!

Nikada nije prihvatio da su Ljude preko noci podijelili na „Nase“ i „Njihove“ ! Ciji je bio on, Reuf, bivsi profesor u srednjoj skoli koji se citav zivot posvetio porodici i poslu?

Poslije „pada“ („Oslobodjenja“) Bosanskog (Srpskog) Broda je rekao jednu recenicu: „Nije mi toliko zao zapaljenih i srusenih kuca, porusenih fabrika, srusenih mostova, unistenih gradova, nije mi zao cak ni Jugoslavije. Zao mi je svakog mladog zivota, svake osobe koja je u ovom ludilu postala invalid za koje ce se kasnije ispostaviti da su poginuli ni za sta. Vidjeces sine, za nekoliko godina ce ponovo svi zivjeti zajedno, niko nece zeljeti pricati o ratu, svi ce se stidjeti toga. Zapamti, uvijek je bilo, i uvijek ce biti najteze ostati Covjek.“

Proslo je vec vise od 12 godina od rata u Bosni i vec 6 punih godina od kako je Reuf umro. Na Reufovoj sahrani je bilo neuobicajeno mnogo ljudi za to vrijeme i za Bosanski Brod. Reuf je sahranjen po muslimanskim obicajima (mada ja licno mislim da on to ne bi htio), ali u poslijeratno vrijeme nije moguce shraniti nekoga kao clana Partije, kao Jugoslovena. Nije pozeljno! Sudbina je htjela da njegova sahrana bude istog datuma kao i rodjendan mog sina, 12. novembra.

Svake godine, 12. novembra se sjetim Reufovih rijeci, posebno zadnje recenice: „Uvijek je bilo, i uvijek ce biti najteze ostati Covjek“.

Mnogi, koji budu citali ovaj tekst ce se sjetiti „Reufa“, narocito njegovi bivsi ucenici i njegove komsije.

Bilo bi mi jako drago kada bi svoja sjecanja na „Reufa“ (kako sam ga samo ja zvao i prije rata) podijelili sa mnom. Molim sve one koji su ga poznavali da svoje iskrene komentare posalju na adresu:

admir98@hotmail.com

Hvala svima koji su imali strpljenja procitati ovaj tekst, ali morao sam s nekim podijeliti svoje osjecaje!

Veliki pozdravi svim Brodjanima i Lamelcanima sirom svijeta od A. M. Iz Bosanskog Broda.

Ostanite „LJUDI“ !!!

napisi komentar: admin@kruskinastranica.com