priredio: Fuker

Neobicno mi je zadovoljstvo cuti bilo koju vijest koja se veze na neki uspjeh bivsih sugradjana. Posto, nas “starije” , vrijeme neumitno “sije k’o od sale” u utrci zivota, a nemamo vise snage, umijeca & pameti za neka kapitalna djela (posto vec polako svodimo racune i uveliko razmisljamo “dje cemo se kopat’”), Svijet ostaje na mladjim snagama, nekoc balavoj brodskoj djeci, a danas pametnim mladim ljudima koji svojim znanjem krce sebi puteve ka vrhu.

Cika Niko je bio Lamelcanin k’o i svaki drugi. Jedino sto ga je razdvajalo od ostalih su bile stake. Izas’o bi on tako na stakama pred svoju lamelu A1, zastao, zapalio cigaru, pa pos’o nekim svojim putem. A mi smo djeca to gledali. Stariji su govorili da je kicma opaka stvar. Neko je jedared rek’o da je cika Niko k’o mlad strastveno volio motore i stalno ih je ganjao ne pazeci pritom na svoja sopstvena krsta. Ne znam da li je to skroz istina nego pisem onako kako je meni pricano onomad.

Zajedno sa suprugom Mirjanom postao je ponosni otac dvoje prekrasne djece. Prvo Igor a potom Nina. Igor je sa svojim kovrcama i plavim ocima izgledao k’o djete iz onih njemackih djecijih kataloga, a o Nikolini necu ni trositi rijeci. Uvijek sam je nekako, onako polusaljivo i poluozbiljno, zamisljao kao pravu curu za svog mladjeg brata. U neki familijarni kontakt sa Cabrajama nisam dos’o na nacin koji sam opisao u prethodnoj recenici, nego sam igrom sudbine tamo negdje sredinom devedesetih u izbjeglistvu u Svabiji, postao zet njegovom (sad pokojnom) rodjenom ujaku Karlu.

A sad malo o mladjim snagama sa pocetka teksta…

Poslije malog Mrganovog, jos jedan nas bivsi sugradjanin, Igor (Nike Perinog) Cabraja je postavio izlozbu. Ovaj put u Slavonskom Brodu. I Igor, poput Nevena ,svoju inspiraciju (sto mi je posebno drago, mada je povod tuzan) je crpio iz sjecanja na djetinjstvo provedeno u nasem gradu i njegov rad je usko vezan za sjecanja.

Da ne duzim mnogo, evo sta Igor kaze povodom toga:

INVENTURA SJEĆANJA

U dobi od 4 ili 5 godina, u stari rokovnik, na čijim je koricama u donjem desnom

kutu suhim žigom bio utisnut logo i natpis »Rafinerija nafte – Bosanski Brod«, uspio sam

u jednom danu na nekoliko desetaka stranica zgurati kompletan inventar našega stana.

Nikome od ukućana nije bilo jasno zašto hodajući po stanu s rokovnikom i olovkom u ruci revno prebrojavam stvari i s vremena na vrijeme nešto bilježim u rokovnik. Na krajudana, i moje misije, u rokovniku su se našli crteži svih žarulja, svi ključevi, sve žlice,vilice, noževi, sve čaše, tanjuri, svaka vrata, svaki prozor, svaka stolica, uredno (dječjimcrtežom) nanizani jedno uz drugo točno na broj. Moja je mati tu svojevrsnu inventuru sačuvala te se njome s vremena na vrijeme hvalila susjedama i rodbini.

U jesen 1992. godine, pakirajući najnužnije stvari nabrzinu u torbe, s mnogim dra-

gim uspomenama, ostavila je i taj rokovnik. Kako je vrijeme prolazilo, moje sjećanje na tu inventuru polako je blijedjelo...

Od jeseni 1992. godine – do danas, u stanu u kojem sam odrastao, živjelo je više

desetaka pojedinaca ili obitelji. Svatko je od njih pri odlasku, ustupajući mjesto novim stanarima, sa sobom odnio i dio naših uspomena, a moja je inventura završila u smeću ili nečijoj peći.

Prije par godina mati me je podsjetila na taj rokovnik. Vratila mi je sjećanje koje me je polako zaokupljalo i nalazilo načina da ponovno dobije svoj materijalni lik. Osnovna mi ideja nije bila ponovno materijalizirati izgubljeno, nego pokušati materijalizirati sjećanje.

U tehnici slijepog tiska, koja je po svojoj prirodi više taktilna, u sjenama koje se pod različitim kutovima osvjetljenja pojavljuju, našao sam način da ponovim inventuru (po sjećanju, naravno) te da stvorim konglomerat od listova na kojima se forme samo naziru i, gledane pod različitim kutovima, nestaju i ponovno izviru na površinu – kao sjećanjekoje blijedi ili se ponovno vraca.

Ako nista drugo, potpuno sam siguran da Hamo Fejzic “to od gore vidi sve”. I da mu je drago.