U februaru 1809. godine dolazi do nesuglasica izmedju neposlusnog “vranduckog” alias derventskog kapetana Osman-bega Begovica i vezira u Travniku. Zbog toga salje vezir u Derventu jednog pasu sa 600 ljudi da bi urazumio kapetana, ali se ovaj zatvara u tvrdjavu i ne prima ovakve “goste”. Buduci da pasa nije imao vezirovo ovlastenje da protiv neposlusnog kapetana primjeni oruzje, on je pribjegao lukavstvu pa je Osman-bega namamio na toboznji razgovor, a onda ga je zarobio i poslao u Travnik. Kako znamo, njega je tek 1822. pogubio vezir Ali-pasa Dzelalija.

Za Brodjane je zanimljivo da isti pasa dolazi 27. marta 1809. na inspekciju u Bosanski Brod, a za sretan dolazak Brodjani su mu morali platiti 800 turskih grosa, teska srca, jer je to bio prilican namet na ove stanovnike. Pasa je dosao ovamo sa 200 vojnika i svi su odsjeli u bosanskobrodskom hanu, sve dok novac nije bio sakupljen. Prije nego ce se povratiti u Derventu pasa je od Brodjana zatrazio jos novaca kao kaznu sto mu trazena suma nije bila dostavljena na vrijeme, pa je nepotrebni boravak u hanu stajao vise sredstava nego je bilo predvidjeno.

Za vrijeme boravka u “Turskom” Brodu austrijski oficiri iz Festunga u Slavonskom Brodu presli su jednom prilikom na bosansku stranu da bi pozdravili pasu, sa kojim su prilikom objeda i pijanke razgovarali na “ilirskom” jeziku – kako je to u kronici Samostana ostalo zabiljezeno.

U kronici se pod 24. septembrom 1814. godine navodi da se u Bosni pojavila i prosirila velika kuga, pa svaki prijelaz preko granice bio obustavljen. Tako je i inace bujna trgovina izmedju ova dva grada potpuno zamrla. U te dane u Bosanskom Brodu umrlo je 39 osoba. Epidemija kuge prestala je tek 25. marta 1815, pa je toga dana ponovno proradila skela preko Save, a time je bila data dozvola trgovcima za slobodan prenos robe.

Posebno radostan dan za Brodjane na desnoj obali Save bio je 3. januar 1828, kada su austrijske vlasti predale otok Adu Turcima, a sto je bila obaveza jos iz Karlovackog mira od 26. januara 1699. godine. Ada je tada definitivno postala dio Bosanskog Broda. No, veselje nije bilo duga vijeka jer je 7. juna 1835. ponovno izbila kuga u Bosni, pa je u bosanskobrodskom karantenu proglasena kontumacija u trajanju od 22 dana. Svaki putnik iz Bosne morao je u bosanskobrodskom karantenu provesti 22 dana, pa bi mu tek onda bio dozvoljen prelazak na slavonsku stranu. Prijelaz u Tursku ponovno je otvoren tek 23. jula 1841. godine.

Inace, na dobrosusjedskim odnosima izmedju Brodjana sa obje obale Save nije nikada bilo zastoja. Tako su imam dzamije i aga sa 10 spahija bili dne 4. jula 1841. gosti na svecanom rucku kod gvardijana u franjevackom samostanu, kada se ondje slavilo sv. Trojstvo, a gvardijan je 26. jula uzvratio posjetu Bosanskom Brodu, i bio je srdacno docekan uz veliku pocast.

Dana 21. septembra 1866. u Bosni se pojavila kolera, pa je odredjen kontumac od 10 dana. Brod je bio slobodan od te bolesti sve do 20. juna slijedece godine, pa je malogranicni promet preko Save morao biti neko vrijeme obustavljen.

Iz knjige “ Grad pored Rijeke” ( Dr. Djuro Basler)

Sredinom XIX stoljeca, oko 1850. godine, u Bosanskom Brodu bilo je vec blizu 700 stanovnika I 200 kuca. Najstarija hrvatska porodica bili su Sokolovici, koji su , po predaji, porijeklom iz Sarajeva. Tako je tvrdio Jakov Sokolovic, vlasnik frizerske radnje I nekadasnji banski savjetnik Vrbanske banovine. Kuca Sokolovica nalazila se podalje izvan tadasnje varosi, na prostoru na kojemu se danas nalazi katolicka crkva koja je 1907. godine bila podignuta upravo na njihovom posjedu.

U arhivu franjevackog samostana u Fojnici cuva se grb nekih Sokolovica na kojemu su na zlatnom polju u crnoj boji prikazana tri polumjeseca okrenuta prema gore, I medju njima sokol okrenut ulijevo. Pored imena SOKOLOVICH u popisu imena zapisano je kasnijom rukom rijec “Sarajevo”, sto bi znacilo da su se oni u neko doba, mozda do 1699. godine, nalazili u Sarajevu. Brodski Sokolovici su, prema tradiciji, iz Sarajevskog polja dolinom Bosne presli na slavonsku stranu, u selo Sumece, odakle je jedan clan obitelji, imenom Tomo a po zanimanju kovac, presao u Bosanski Brod. Buduci da je Brod bio ishodiste vrlo prometnog puta prema Sarajevu, kovacke usluge bile su vrlo unosan posao pa je Tomo vremenom postao imucan I sa brojnom porodicom.

Milusici, takodjer su porijeklom iz Sarajeva, zapravo sa Stupa u Sarajevskom polju, gdje jos I danas ima njihovih prezimenjaka.

Zanimljiva je povijest jedne danas vec ovdje izumrle porodice Kostica. Kostici su bili cincarskog, grckog porijekla iz Makedonije, pa su prvobitno zivjeli u Derventi gdje su od tamosnjih Kostica preuzeli prezime. U Brod je dosao Pero K. Kostic kao vec dobrostojeci trgovac I poduzetnik. Njegov najstariji sin Aristoteles, poznat u gradu bolje pod imenom Risto, razvio je trgovinu na veliko, pecaru rakije, pekmezaru, preradu koze I tvornicu kozne manufacture sa 12 sivacih masina na elektricni pogon. Izradjivali su, naime, vrlo lijepe kozne kapute. No, dok je stari Pero radio na uhodan I solidan nacin, sinovi Risto I Zarko su se bacilli na spekulacije s duhanom u Poljskoj, na cemu su izgubili nezamislivo veliku sumu od 36 miliona tadasnjih dinara. Tako je firma propala I oko 1925. godine potpuno likvidirana. Danas se jos kuce na uglu uz prilaz ka mostu zovu “ Kostica pecara” gdje se, naime, nalazio najveci dio njihovih pogona.

Medju najstarije gradjane Broda ubrajaju se Hadzizulfici. Bili su porijeklom iz Slavonske Pozege, odakle su u doba Beckog rata (1683-1699) prebjegli preko Save I nastanili se na Unki, da bi nakon 1739. dosli u Bosanski Brod. Bili su zanatlije, ali su se bavili I poljoprivredom.

Hadzisejdici su starinom iz Maglaja, a po zanimanju su bili trgovci. Njihov pradjed bio je neki Hazi-Sejdo, sin Muhameda, koji je oko 1860. godine ovdje preminuo, pa je pokopan s lijeve strane ulaza u dzamiju. Bio je, dakle, jedan od osnivaca.

Arslani su bili porijeklom iz Makedonije I po narodnosti Turci, ali su se rado priznavali Arnautima. Halid Arslan ( = Lav) je zacetnik ove familije, a sluzbovao je kao vojno lice u Cardaku nako sto je bila ukinuta sluzba azapa. Posljednji potomak bio je Sabit Arslan, prvi bosanskobrodski novinar I popularni vlasnik kafane preko puta zeljeznicke stanice. Bavio se slikarstvom. Kao dopisnik sarajevske “Vecernje poste” bio je autor svih vijesti koje su se objavljivale u ovom najpoznatijem dnevniku u Sarajevu izmedju dva rata.

Mujkanovici su, kako izgleda, bili starinom iz Slavonije, odakle su pod konav Xvii stoljeca presli u Novi Seher kod Tesnja, a kasnije su se doselili na Unku, pa sredinom XVIII stoljeca u Brod. Bili su uglavnom zanatlije, prije svega mesari.

Hodzici su se relativno kasno naselili u Bosanskom Brodu. Hafiz Husein Hodzic dosao je iz Stanic Rijeke kod Doboja, mozda negdje oko sredine XIX stoljeca. Bio je imam u staroj dzamiji koja se ( do 1907. godine) nalazila na mjestu danasnje. Tu je I pokopan sa desne strane od ulaza.

Njegova dva sina bila su takodjer hafizi, a zvali su se Mehmed I Husein. Mehmed je dugo vremena bio gradonacelnik I za njegovog sluzbovanja je Bosanski Brod prerastao iz male kasabe u grad sa evropskom fizionomijom. Mnoge komunalne ustanove, kao vodovod, kanalizacija I elektro svjetlo, bili su u Bosanskom Brodu uvedeni prije nego kod susjeda na lijevoj obali Save.

Mehmedov brat Husein ( mladji) bio je dugo godina imam u brodskoj dzamiji, a uz to I muderis, nastavnik na mjesnoj Medresi sve do njenog ukidanja 1907. godine. Njegov sin Hilmija radio je kao sluzbenik u Kotarskoj ispostavi. Oba sina Huseina ( starijeg) pokopani su pored oca sa desne strane ulaza u dzamiju.

Hadzialagici su bili porijeklom iz Dervente. Dva brata, Hadzi-Atif I Hadzi-Hasan, imali su za vrijeme turske uprave veliku trgovacku radnju, osnovanu 1870. godine, u kojoj su se prodavale fine orijentalne izradjevine. Pored toga drzali su I knjizaru, prvu u gradu, pa se preko njihove veze moglo nabavljati knjige iz Prekosavlja. Odrzavali su veze sa Brlicima u Slavonskom Brodu.

Imali su velike posjede u Klakaru I Lijescu, gdje se nalazio I veliki, zidom opasani cardak u kojem su provodili ljetne mjesece. Odrzavali su, takodjer, prijateljske odnose sa djakovackim biskupom J.J. Strossmayerom koji im je prilikom dolazaka u Slavonski Brod rado dolazio u posjete. On im je dao nasaditi vinograd u Klakaru. Hadzialagici su bili I vlasnici najveceg hana u Bosanskom Brodu.

Iz knjige “ Grad pored Rijeke” ( Dr. Djuro Basler)

Stariji gradjani Bosanskog Broda rado se jos sjecaju tog oniskog i krupnog vlasnika kafane "Kolodvor", smjestene nasuprot ulaza u zeljeznicku stanicu. Zgrada u kojoj se ta kafana nalazila, bila je podignuta pocetkom prvog svjetskog rata, i tu je Mijo Ergovic drzao zlatarsku radnju namjenjenu putnicima koji su se prolazeci iz sarajevskog u becki ili pestanski brzi vlak, usput kupovali male uspomene za svoje najblize. Po svrsetku rata Ergovic je napustio ovaj lokal u kojemu je onda stari Arslan, Sabitov otac otvorio kafanu, ali je uskoro umro, pa je tako vec ranih dvadesetih godina radnju preuzeo sin...

Sabitova kafana bila je vrlo ukusna, ali nikome nije bila odata tajna toga uspjeha. Znalo se samo da je kod Kolomana Bencevica u Slavonskom Brodu kupovana becka kafa Meinl, I da je tucana u specijalnom havanu od visnjeva drveta da bi na taj nacin sacuvala svoju punu aromu koja se u elektricnim mlinovima lako ispari zbog povecane temperature. Cini se da je to, ali I voda iz gradskog vodovoda, bila sva “tajna” ukusne Sabitove kafe. I nista vise !

Sabit Arslan bio je osobito poznat I kao novinar, dopisnik sarajevskog dnevnika “Vecernja posta”. Taj posao mu nije narocito tezak, jer se u Brodu nije mnogo sta dogadjalo vrijedno sireg publiciteta. Tajanstvena umorstva dogadjala su se u Derventi, a u Broduse tek tu I tamo netko utopio u Savi. Trebalo bi zapravo prelistati sve brojeve “Vecernje poste”, tamo od 1925. godine pa do drugog svjetskog rata, da bi se mogla bolje sagledati ta njegova djelatnost. Za slucajne goste on je uvijek imao u pripremi svoju vizitkartu na kojoj je bilo kratko napisano: SABIT ARSLAN – KAFANAR I ZURNALISTA- BOS. BROD.

Treca , ne manje vazna djelatnost, bila mu je slikarstvo. Tome su se mogli diviti svi posjetioci njegove kafane koja je bila dekorirana vlastitim slikama. Tu su bili zastupljeni pejsazi I vedute Bosanskog Broda, pa , mozda, I poneka fantazija na temu iz carigradskih harema, sto je bio neminovni atribut brijacnica I kafana. Znatizeljnicima je rado tumacio svoje umjetnicke pobude I tehniku izvodjenja, a svaki komentar zavrsavao bi latinskom uzrecicom: “ Non plus ultra” ( ne moze biti bolje!).

Bio je po prirodi inteligentan, balkanski okretan na svojim nezgrapnim kratkim nogama, vrlo debeo I velikih tamnih ociju. Iskazivao se kao Albanac, ali mu je djed, pogranicni sluzbenik u karauli, bio rodjeni Turcin. Otuda mu je I prezime Arslan sto na turskom jeziku znaci lav. Bio je dobrocudan I lako je podnosio sale koje su se s njime zbivale. Njegova kafana bila je sastajaliste mladih brodskih intelektualaca, medju kojima je bio osobito poznat Mirko Vidosevic, vjeciti student prve godine Pravnog fakulteta I vodja bosanskobrodske opozicije.

Nekoliko anegdota vezanih sa Sabita dugo se u gradu prepricavalo. Tako je on oko 1930. godine svojim zurnalistickim radom izazvao veliku zabunu. Saljivcine su, naime, izmislile pricu da je u planini Motajici otkriven rimski grad Marsonia, pa , izmedju ostalog, I jedan kamen s natpisom u kojemu se to izricito kaze. To je odmah kao velika senzacija objavljeno u “Vecernjoj posti”, nasta je iz Sarajeva telegrafski najavljen posjet Dimitrija Sergejevskog, tada poznatog arheologa u Zemaljskom muzeju. Kada je Sabit trijumfalno zamahao po kafani telegramom o najavljenoj posjeti, recena mu je bolna istina da je nasamaren ! Morao je izaci pred brzi vlak u 3 sata po ponoci, pa se duboko izvinjavati za izmisljotinu kojoj je I sam nasjeo. Sergejevski mu to nije zamjerio, a godinama kasnije se rado sjecao Sabita na peronu stanice I Meinlove kafe koju je zatim kod njega u ranu zoru popio.

Jos jedna sala dobila je u Brodu Siroki publicitet. Sabit je bio ljubitelj knjiga, pa ih je kupovao I uvezivao u finu kozu. Ipak, netko od veseljaka primjetio je da u njegovoj biblioteci nema knjiga o ginekologiji, a to bi bila nauka o zvijezdama. Sabit je, da bi popravio tu veliku prazninu otisao kod Cappona u Slavonski Brod, pa na sav glas zatrazio knjigu “Ginekologija” , a na upit knjizara sto ce mu ta knjiga, objasnio bi da bi to bila nauka o zvijezdama. Po opcem smijehu prisutnih primjetio je da je I ovoga puta bio nasamaren – ali se ipak nije naljutio. Buduci da mu je savjet dao netko od musterija, on je postupio prema starom ugostiteljskom pravilu: “ Gost je uvijek u pravu”.

Kafanu “Kolodvor” raznijele su bombe 19. januara 1945.

Iz knjige “ Grad pored Rijeke” ( Dr. Djuro Basler)